Ivo Andric-(1892. – 1975.)

U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika i Katarine Andrić, rođene Pejić. Budući veliki pisac rodio se u Travniku sticajem okolnosti, dok mu je mati boravila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije: očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom.

Osim bavljenja istim poslom, članove roda Andrićevih vezivala je i zla kob tuberkuloze: mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su joj u mladosti, a sam Andrić bez oca je ostao kao dvogodišnji dječak. Suočavajući se sa besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšik u Višegrad.

U gradu koji će, više nego ijedno drugo mjesto, obilježiti njegovo stvaralaštvo, gledajući svakodnevno vitke stubove na Drini ćuprije, Andrić završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje da piše poeziju i 1911. godine u Bosanskoj vili objavljuje svoju prvu pjesmu "U sumrak".

Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva "Napredak", Andrić u oktobru 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi, on pomalo uči, pomalo posjećuje salone, družeći se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina stariji Matoš. Naredne godine prelazi u Beč gdje sluša predavanja iz historije, filozofije i književnosti.

Bečka klima mu ne prija i on, hereditarno opterećen osjetljivim plućima, često boluje od upala. Obraća se za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i već sljedeće godine prelazi na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Sve vrijeme piše refleksivne pjesme u prozi, a u junu 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje mu šest pjesama u prozi u panorami Hrvatska mlada lirika.

Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, na vijest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franaca Ferdinanda, Andrić pakuje svoje oskudne studentske kofere i napušta Krakov. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše pjesme u prozi.

Već početkom 1920. godine Andrić započinje svoju vrlo uspješnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B Cvijanović iz Beograda štampa pripovjetku "Put Alije Đerzeleza".

Početkom 1923. godine on je vicekonzul u Gracu. Budući da nije završio fakultet, prijeti mu otkaz u Ministarstvu spoljnih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim ispitom ili odbranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923. godine upisuje se na Filozofski fakultet u Gracu. Tokom ove godine Andrić je objavio nekoliko pripovjedaka od kojih se neke svrstavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: "Mustafa Madžar", "Ljubav u kasabi", "U musafirhani" i "Dan u Rimu". U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine.
Krajem godine prelazi u Beograd u Političko odjeljenje Ministarstva inostranih dela. Ove godine pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge u koju, pored nekih već objavljenih u časopisima, ulaze i nove – "U zindanu" i "Rzavski bregovi". Na prijedlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, godine 1926., Ivo Andrić biva primljen za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovjetke "Mara milosnica" i "Čudo u Olovu".

1928. godine objavljuje priče "Olujaci", "Ispovijed" i "Most na Žepi". Sredinom sljedeće godine prelazi u Brisel, na mjesto sekretara poslanstva, a u Srpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej "Goja". Već 1. januara 1930. godine u Ženevi počinje da radi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda.

U Beogradu sljedeće godine izlazi i druga knjiga pripovjedaka kod Srpske književne zadruge u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u cjelini štampaju "Anikina vremena", a u kalendaru-almanahu sarajevske Prosvjete pojavljuje se putopis "Portugal, zelena zemlja". Godine 1932. Andrić objavljuje pripovjetke "Smrt u Sinanovoj tekiji", "Na lađi" i zapis "Leteći nad morem".

Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u novembru mjesecu 1937. godine biva imenovan za pomoćnika ministra inostranih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog komandira obnovljene Poljske i Orden velikog oficira Legije časti. Iako okupiran diplomatskom službom, Andrić tokom ove godine objavljuje priče "Trup" i "Likovi", a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine - Paula fon Mitesera i Jakoba fon Paulića. Početkom 1938. godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera dr. Nikole Mirkovića.

Diplomatska karijera Ive Andrića tokom 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha - Adolfu Hitleru.

U rano proljeće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: "...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja..." Njegov prijedlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta.

Novembra mjeseca biva penzionisan, ali odbija da prima penziju. Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica.

Godine 1958. u šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se vjenčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju - Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovjetke "Panorama", "U zavadi sa svetom" i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura "Nekrolog jednoj čaršiji".
"Za epsku snagu" kojom je "oblikovao motive i sudbine iz historije svoje zemlje", Ivo Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu.

Iako su do tada njegova djela prevođena na mnoge jezike, poslije dodjeljivanja nagrade počinje veliko interesovanje svijeta za djela pisca sa Balkana i njegovi se romani i pripovjetke štampaju na preko tridest jezika.

Cjelokupni iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dijela bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma često učestvuje u akcijama pomoći bibliotekama i daje novac u humanitarne svrhe. Piše veoma malo, ali se njegove knjige neprekidno preštampavaju i u zemlji i inostranstvu. U martu mjesecu 1968. godine Andrićeva žena Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom.

Sljedećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću mjeru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na liječenju. Trinaestog marta 1975. godine svijet će napustiti jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hroničar balkanskog