U SARAJEVU JE UBIJENO OKO DVIJE A MOZDA I TRI HILJADE SRBA

DANI: Gospodine Pejanovicu, kada ste saznali
da pripadnici Desete brdske brigade Armije BiH vrse zlocine nad
stanovnicima Sarajeva, pretezno srpske nacionalnosti?


PEJANOVIC:
Za tako nesto saznao sam u drugoj polovini 1992. godine preko clanova
porodica koji su dolazili da prijave nestanak, da prijave odvodjenje na
liniju. Sto je dalje odmicalo vrijeme, ta saznanja su bila veca. Ja sam
tada bio clan Predsjednistva i predsjednik Savjeta za zastitu ustavnog
poretka koji je po svojoj funkciji bio tijelo Predsjednistva za pitanja
zastite ustavnog poretka i zastite osnovnih prava gradjana. Saznao sam
dosta o tome i od uglednih gradjana i od aktivista iz stranaka, posebno
gradjanskih, od akademika Filipovica, koji je tada bio potpredsjednik
Muslimansko-bosnjacke organizacije i kome su se takodje ljudi obracali.
Tada sam inicirao jednu sjednicu Savjeta za zastitu ustavnog poretka,
pored ostalog i na temu samovoljnog, nezakonitog odvodjenja civila na
linije koje je drzala Deseta brdska brigada.


DANI: Mozete li precizirati vrijeme?


PEJANOVIC:
Prva sjednica je bila u jesen-zimu 1992. godine, a onda je poslije
uslijedila jos jedna sjednica. Ustvari, tri sjednice su se bavile
problemom Topaloviceve samovolje. To su bile prosirene sjednice sa
predstavnicima politickih partija i na njih smo pozivali ministra
unutrasnjih poslova, tada je bio Pusina, a pozvani su i nacelnik CSB
Sarajevo, predstavnici advokatske komore, tuzilac i predstavnici
Armije. Problem samovolje koju je provodila komanda Desete brdske
brigade na celu sa Topalovicem bio je opsti problem grada. On se
najvise ticao gradjana srpske nacionalnosti, po broju, po posljedicama,
ali je bio zahvatio i gradjane drugih nacionalnosti i postao je opsti
problem. Ja licno i mi u Predsjednistvu smo zelili to pitanje otvoriti
i otvorili smo ga na drugoj sjednici Savjeta kada smo dali informaciju
Predsjednistvu sa zahtjevom da se to pitanje rjesava. To je bila jedna
teska mrlja na ukupnom konceptu odbrane i razvoja oruzanih snaga i
dovodila je u pitanje ne samo bezbjednost nasih gradjana nego i ugled i
karakter odbrane, Armije, drzave. Potkopavala je drzavu iznutra. Moram
reci da je tada taj problem akceptiran i uvazen, ali je bilo
taktiziranja zbog straha da radikalna smjena Topalovica ili njegovih
saradnika moze izazvati siru pobunu. Poznata je ona ljetna pobuna '93.
godine, kada su ta jedinica i njeno rukovodstvo htjeli potpunu
vladavinu nad gradom. To je, uz pomoc MUP-a, tada zaustavljeno.


DANI: Kako ste Vi reagirali?


PEJANOVIC:
Onda sam pripremio i trecu sjednicu Savjeta za zastitu ustavnog
poretka. Tu sjednicu sam, mimo uobicajenih odnosa i pravila za takvu
vrstu tijela, ucinio javnom. Mediji su prenijeli diskusije. Na sjednici
su bili prisutni i novoizabrani komandant Glavnog staba general Delic i
njegov pomocnik za bezbjednost. Oni su tada javno rekli da Musan
Topalovic Caco nije pod komandom Prvog korpusa, odnosno pod komandom
Armije, i da on ne postuje komandu. Sutradan je to objavljeno i odmah
je uslijedila priprema radikalne akcije koja ce u jesen 1993. godine
biti izvedena. Doslo je do blokade Cacine komande i svega ostalog:
privodjenja u Prvi korpus, odnosno njegovog ubistva pod okolnostima
koje jos nisu rasvijetljene. Mogu samo jos kazati da sam tada bio
kritikovan od predsjednika Izetbegovica i Ganica: zasto sam bez sirih
konsultacija ucinio sjednicu Savjeta javnom, te da je ona imala, osim
pozitivnih, i negativne efekte, jer dovodi u pitanje - u to doba se to
tako gledalo - povjeranje u Armiju i sistem odbrane. Ja sam toga bio
svjestan, ali sam imao veliki osjecaj odgovornosti i smatrao sam da
tako ne moze dalje. Sutradan sam sreo neke ljude iz mog komsiluka, iz
Stare Breke, i rekli su mi: "Mi smo culi komandanta sta je rekao - da
Topalovic ne provodi naredbe vise komande u Armiji i nasi sinovi u toj
jedinici vise nece biti. Mi svoje sinove necemo davati takvim ljudima."



DANI:
Da li ste, osim priprema za sjednice Savjeta, sa predsjednikom
Izetbegovicem u drugim prilikama razgovarali o ovom problemu? Da li ste
naisli na razumijevanje Predsjednika?


PEJANOVIC:
Rezultati sjednica Savjeta bili su prezentovani Predsjednistvu i
Predsjednistvo je prihvatalo prijedloge Savjeta. U tom kontekstu i
predsjednik Izetbegovic je bio kooperativan i raspolozen da se nadje
rjesenje. Ali, u to vrijeme postojalo je izvjesno taktiziranje. Po mom
misljenju, bilo je iz straha da bi jedan radikalan rez mogao izazvati
jos vece probleme. Licno sam osjetio da je to gubljenje vremena i zato
sam vrsio pritisak da se to mora presjeci, da se to mora zaustaviti.
Moram reci da je prije toga bio jedan izvjestaj na televiziji u okviru
Dnevnika koji je pohvalio Cacin metod vodjenja ljudi sa ulice, jer,
boze moj, mnogi se kriju u podrumima, nece da idu na linije, izbjegnu
Opcinskom sekretarijatu za odbranu, a njemu ne mogu izbjeci.


DANI: Jeste li se Vi osjecali bezbjednim?


PEJANOVIC:
Pa, Senade, dobro je da to pitate. Da ste bili na mom mjestu... Meni su
dolazili dobronamjerni glasovi, poruke: zasto si toliko uporan da kroz
Savjet to pokreces i rjesavas, ima precih od tebe, moze i tvoja glava
doci u pitanje... Ja sam toga bio svjestan. Ali se nisam pred tim
cinjenicama zaustavljao, jer takvu vrstu torture zlocina nad komsijama
civilima nisam mogao zamisliti, a kamoli trpiti. Negdje poslije javne
sjednice Savjeta bio sam u Kamernom teatru na jednoj predstavi. Iako je
trebalo da i nakon predstave ostanem tu, otisao sam, sticajem
okolnosti, do KUD-a "Seljo". Samo sto sam izasao iz zgrade, dosli su
Cacini ljudi i uhvatili Zorana Becica, a ustvari sam i ja trebao biti
uhapsen. No, nisam se kolebao nimalo. Uostalom, ja sam ovdje ostao da
podijelim dobro i zlo sa komsijama i da se borim za pravdu.


DANI: Smatrate li da ste kao clan Vrhovne komande ucinili sve sto ste mogli? Osjecate li osobnu odgovornost?


PEJANOVIC:
Ja sam tada osjecao veliku odgovornost. Imao sam dva izbora: da se
borim ili da se povucem. Moj izbor i izbor ljudi oko mene je bio izbor
demokratski upotrebljivih metoda u borbiza istinu, pravdu i zakonitost.
Mislim da, u tadasnjim ratnim uslovima i okolnostima, Srbin nije bio
zasticen kao gradjanin, kao covjek, zato sto je bio Srbin u doba kada
je srpska granata svaki dan ubijala na desetine ljudi u Sarajevu. Mi
smo u to vrijeme gradili ukupni sistem bezbjednosti i odbrane, odnosno
Armije. Na tome je vrlo savjesno i vrlo uporno radio komandant Sefer
Haliloviæ. Dakle, tada sam, po mom misljenju, ucinio sto sam mogao.
Mozda sam mogao jos nesto uciniti kada je izvedena ova akcija i kada su
privedeni na sudjenje brojni ucesnici. Mozda sam mogao vise raditi da
se pokrene pitanje odgovornosti tadasnjih nosilaca javnih funkcija.
Tada i kasnije sam upoznao mnoge subjekte, narocito one koji su radili
za komisiju gospodina Mazowietzkog o razmjerama te vrste samovolje i
jos nekim koje su bile u gradu, na Dobrinji, Novom Gradu, Alipasinom
Polju, jos nekim dijelovima. Mozda sam na toj tacki mogao uciniti nesto
vise, ali tada je glavni cilj bio dovesti do opsteg smirivanja u
Sarajevu i sprecavanja terora nad civilima. Poznata je prica da su
ljudi poceli izlaziti iz podruma nema vise Cacinih hordi da kupe ljude
sa ulica.


DANI: Zasto do danas SGV, a Vi ste na celu, nije otvorilo javnu debatu o zlocinima koji sada izbijaju na vidjelo?


PEJANOVIC:
Ono sto smo znali, prezentovali smo mnogim institucijama, ukljucujuci
Predsjednika, ljude u Armiji, bezbjednost... Ali, sve je uvijek bilo
povezano sa Sarajevom. Znate, i onda kada su mene zepljaci upozorili:
ako se nastavi ofanziva u Zepi, ovdje ce pripadnici jedinice iz Zepe to
namiriti. Onda je dosla Srebrenica... '95. godine Predsjednik je rekao
da cijeni to sto osudjujemo zlocin u svom narodu, sto istim kriterijima
osudjujemo ljude koji su pocinili zlocin u sva tri naroda i sto smo
cinjenice o onome sto smo znali na vrijeme stavili na raspolaganje,
narocito medjunarodnim organizacijama koje se bave time.


DANI:
Gospodine Pejanovicu, raspolazete li egzaktnim podacima o zlocinima nad
civilima srpske nacionalnosti u Sarajevu, broju zrtava i krivcima?


PEJANOVIC:
Maj i juni mjesec 1992. godine bili su najkriticniji sa stanovista
stihije i samovolje i samovoljnog odvodjenja civila srpske
nacionalnosti iz njihovih kuca u lokalne zatvore, na linije ili u
nepoznatom pravcu. To je bilo u vrijeme kada su u okviru lokalnih
jedinica, koje jos nisu bile uvezane u sistem rukovodjenja i
komandovanja, postojali lokalni zatvori koji su manje-vise bili zatvori
neustrojeni od pravosudja, neustrojeni od vojnog zakonodavstva, jer
toga jos nije bilo. Kad smo Kecmanovic i ja usli u Predsjednistvo
pocetkom maja 1992. godine, saznali smo mnogo toga: vrlo brzo smo
saznali za zatvor u hotelu "Zagreb". Po mnogim saznanjima, taj zatvor
je bio pod uticajem ili u rukama HOS-a. U tom zatvoru je bio akademik
Leovac, poznati ljekar Trifko Guzina, cija supruga nije htjela iz mog i
Nenadovog kabineta ici kuci dok nismo nasli neko rjesenje. Ismet
Bajramovic Celo ga je doveo pred zoru, jer ga je on lijecio. I kad smo
ga zamolili da sazna bilo sta, on ga je nekako nasao i rekao je da ga
je nasao u zatvoru u hotelu "Zagreb", u prizemlju.


DANI: Sta ste ucinili?


PEJANOVIC:
Kad smo otvorili pitanje tog zatvora, kod odgovornih ljudi i kroz
sjednicu Predsjednistva, vrlo brzo je taj zatvor ugasen. Medjutim, tih
zatvora je bilo na Otoci, na Alipasinom Polju, Dobrinji, na Kosevu, u
Klinickom centru kod cuvenog Kineza, sa nekim premjestanjem bio je to i
hotel "Evropa" i, mislim, jos na jednom lokalitetu u Novom Sarajevu.
Medjutim, to je sve egzistiralo do juna '92. godine kada je za
komandanta postavljen Sefer Halilovic i dok nismo usvojili platformu i
pristupili donosenju uredbi sa zakonskom snagom koje su uredile sistem
organizacije armije, vojnog tuzilastva, sistem policije i razgranicenje
vlasti vojne i civilne policije. Sve dok to nije uradjeno, samovolje je
bilo napretek. Moje i Kecmanovicevo angazovanje i dobra saradnja sa
Seferom Halilovicem, u to doba, ubrzali su konsolidaciju sistema armije
i sistema bezbjednosti, presjeceni su svi ti lokalni samovoljni oblici
privodjenja ljudi i onda je uspostavljen sistem redovnog vojnog
zakonodavstva. Nama se i tada i kasnije postavilo pitanje o masovnom
stradanju Srba u Sarajevu. To je ono kada je Cegar poveo desetine ljudi
na stadion Kosevo, pa je mnogo ljudi doslo u Predsjednistvo da izvrse
pritisak. Dosli su u moj i Nenadov kabinet. Mi smo pozvali i
Izetbegovica, jer je to bila skupina od pedesetak ljudi, vrlo uglednih
Sarajlija. Mi smo tada presjekli pokusaj da se izvrsi represija, zavede
strah te vrste, da se prakticno ostane bez Srba u gradu. Dakle, to smo
presjekli i tih oblika masovnih stradanja dalje nije moglo biti jer je
to zaustavljeno, doslo je do konsolidacije Armije i sistema
bezbjednosti, ali je bilo pojedinacnih odvodjenja i stradanja, kasnije
cak i stradanja ljudi zbog interesnih razloga - da se dobije imovina,
stan. Dalje, bilo je i revansistickih, neko je nekom poginuo. Ali, sve
to ne opravdava.


DANI: Da li znate koliko je tako stradalih?


PEJANOVIC:
Postoje dvije procjene - jedna da je stradalo oko dvije hiljade, a
druga oko tri hiljade ljudi. Tesko je pouzdano reci da je jedna tacnija
od druge, ali negdje izmedju dvije ili tri hiljade ljudi po toj osnovi
je ili nestalo ili stradalo ili ubijeno u citavom tom periodu dok se
nije izvrsila potpuna konsolidacija i dok potpuno nije presjecena ta
tortura nad civilima i ubistva civila. Ubistva su bila i na ovaj nacin:
odvedes nepripremljenog civila na liniju i kazes - kopaj! Ostavis ga na
brisanom prostoru i zapucas u suprotnom pravcu, onaj uzvrati vatrom i
ubije ti tog civila. Onda se to ne podvodi kao ubistvo, kao zlocin,
nego - "strad'o na liniji". I to je kasnije presjeceno, a kljucna tacka
zaustavljanja toga je bila tajna akcija MUP-a i Armije BiH, kada je 26.
oktobra izvrsena opsada Cacinog staba i kada je on u toj akciji
likvidiran. To je bilo praktièno zaustavljanje svih elemenata te vrste.
Da toga nije bilo, ja vise ne bih mogao ucestvovati u zajednickoj borbi
za ono sto znaci demokratska i slobodna Bosna i Hercegovina.


PRICA DRUGA

Prvi
je novembar, katolicki praznik Dan mrtvih. Ivo Markesic, otac ubijenog
Slavena, bio je vec na groblju, pripalio svijecu svom mrtvom jedincu.
Za koji sat krenuce i na misu koju ce u pomen mrtvih odrzati uzoriti
kardinal Vinko Puljic. Do tada sjedimo i pricamo. O sinu Slavenu i
onome sto zna sta se desavalo 26. oktobra 1993. godine...


-Vidite,
kako vrijeme prolazi - prica Ivo - u meni je sve vise pitanja i sve
manje odgovora. I ne zamjerite roditelju ako je pristrasan ponekad, ako
i nije u pravu. Pa, roditelj i ne moze drukciji da bude. Kazem vam,
redjaju mi se pitanja. Znam, naprimjer, da je Slaven dezurao u MUP-u
23. i 24. oktobra. Dvadeset petog je, znaci, trebao biti slobodan. Ili
su, mozda, dobili neka posebna naredjenja, ne znam, jer nam o tome nije
pricao, a ionako nije bas bio govorljive naravi. Doduse, u to vrijeme
on je, i kada bi bio slobodan, znao cesto da ode u MUP, prenoci tamo.
Ovdje hladno, ni struje, ni vode, tamo je bar mogao da se ugrije i
televiziju pogleda. Mozda je i toga dana tako bilo. Znam samo da mi je
pri polasku zatrazio 20 maraka. Ja prevrnuo dzepove, novac ne nadjoh,
on samo klimnu ramenima i ode. Bilo je to nase zadnje vidjenje. I sad
mi je zao zbog onih 20 maraka.


Pitam
se i otkud Slaven da krene u obracun sa Cacom. Pa, on je kao
diplomirani ekonomista u MUP-u najprije radio kao inspektor za
privredni kriminal, zatim su ga prebacili u odjeljenje za droge,
ocekivalo se da predje u nasu sluzbu Interpola. Znaci civil, bez
uniforme i bez ikakvog naoruzanja. A za jednu takvu akciju sigurno su
trebali izuzetno obuceni ljudi, vrhunski profesionalci. Pitam se da li
su bili svjesno zrtvovani i on i drugovi iz njegove grupe Dragan
Miljanovic i Srdjan Bosiljcic. Ponesto sam i saznao. U civilu,
nenaoruzani, bas kao da ih u setnju salju, oni su dosli u kucu gdje je
bio Caco i gdje su se drzali taoci. Docekao ih je Cacin brat Nane,
ikada su mu rekli zbog cega su dosli, on ih je uveo kod Cace. Sve je
trajalo samo nekoliko sekundi, Caco je ubio Srdjana i Dragana, a mog
Slavena Armin Hodzic. Eno ga, i sada je na slobodi. Slavenu je tada
bilo 28 godina. Posmrtno odlikovanje Slaven nikakvoo nije dobio. Ni
materijalnu pomoc, ni bilo sta drugo sto bi podsjecalo da briga o
njemu, bilo kakva, postoji. Vidite, cak ni mrtvim tim momcima, toj
neduznoj mladosti, ne daju da budu ravnopravni.


Krupne
oci Ive Markesica napunise se suzama. Ustaje, oblaci se, priprema se za
misu. Mozda ce mu rijeci uzoritog kardinala Vinka Kuljica bar na
trenutak ublaziti bol. Mozda.